Svi me znaju u mom rodnom kraju :)

Pozdrav svima!
S obzirom da posljednjih nekoliko dana, možda čak tjedana, nisam bila pretjerano aktivna i ažurna u Steemit aktivnostima zbog psihičko-fizičkog poremećaja sna i razmišljanja, među studentima poznatijeg kao sindrom ispitnih rokova, odlučila sam se (po)javiti u ,,velikom svjetlu'' posta napisanog materinjim jezikom.
Već duže vrijeme planiram napraviti ovakvo nešto, a kako su nas uvijek učili da spajamo ugodno s korisnim, pomislila sam da bi bilo baš fora da spojim nešto što je meni zanimljivo (i zbog buduće struke korisno) sa nečim što se ne može pronaći na internetu, a što bi vama (barem se nadam) bilo zanimljivo za pročitati.

Gotovo se svakodnevno susrećem s pitanjem ,,Što studiraš?'', a kada odgovorim da sam studentica kroatistike te ruskoga jezika i književnosti, svi obično zastanu, a onda uslijedi novo pitanje: ,,Aj reci nešto na ruskom!''. Kod moga sugovornika kroatistika kao da ispari negdje između pokušavanja mozga da dokuči je li ,,spasiba'' ruska riječ i razmišljanja o tome kako ću ja jadna nakon tog Filozofskog provesti 10ak godina na birou i onda završiti konobareći na nekom štekatu na obali. Kroatistika nije zanimljiva, to je ionako samo bubanje pravopisa i čitanje knjiga. A kad je od čitanja bilo kruha? Ipak, kroatistika je malo više od toga.

Između ostalih, prošle sam godine slušala kolegij koji se zvao Hrvatska usmena književnost. Jedan od mojih studentskih zadataka bilo je pisanje seminara. Obično seminare napišem u roku od nekoliko dana, predam da zadovoljim uvjete, a zatim te datoteke mjesecima stoje neotvorene na laptopu i čekaju bolje dane. No, s ovim seminarom je bilo malo drugačije. Ovo je seminar koji s vremena na vrijeme otvorim i uvijek s guštom pročitam. Ovo je istraživački seminar. Ovo je najduži seminar koji sam ikad napisala (gotovo 60 stranica). Ovo je seminar u koji sam uložila najviše truda ikada. Ovo je seminar u koji sam unijela sebe.
Da skratim, seminar obrađuje usmenu književnost šibenskoga zaleđa. U usmenu književnost ulaze anegdote, mitovi, legende, ojkavice, narodne pjesme, seoske priče i tračevi - sve ono što se nije smatralo dovoljno kvalitetnim da se zapiše, no ipak se učilo i predavalo pričanjem i slušanjem, odnosno usmenim putem. Iz usmene se književnosti najbolje mogu rekonstruirati običaji i način života ljudi nekoga kraja, a najzanimljivije je što se razlikuje od sela do sela, bez obzira na to koliko blizu ta sela bila.

IMAGE SOURCE

Da napišem ovaj seminar, morala sam nekoliko dana šetati po svom malom selu, smještenom u srcu Dalmatinske zagore, i ispitivati sve bake i djedove da mi pričaju svoje priče. Prvo su svi mislili da je riječ o nekoj neslanoj šali i bilo ih je sram pjevati pjesme i pričati o mladosti. Ali kada su shvatili da sam ja stvarno ozbiljna, pomalo su se otvarali u uvlačili me u svijet bez tehnologije, u svijet kada su se plesala kola i čuvale ovce, u svijet dio kojega sam i ja, slušajući ih, na trenutak poželjela biti.
Evo najzanimljiviji dio inventara koji sam sakupila (sve je napisano na ikavskoj štokavici zbog očuvanja izvornosti):

• OJKAVICE:
  Nije meni dodijala rađa,
  nego žena šta se stalno svađa.

Pijen vino, je l' ti, ženo, krivo
pijen svoje, ne diran u tvoje.

Nije mene ranilo u ratu,
nego cura prešlicon po vratu.

Znaš li, mala, koliko san puta,
tvome stadu uzalud doluta?

Crne oči rodila mi nana,
a obrve nacrtala sama.

Svak' je svoje pribolija bole,
a ja nikad, moj voljeni lole.

Sedan sela jedno do drugoga,
u nijednom nema dragog moga.

Nemoj, mala, imena ti tvoga,
okaljati ime moga roda.

Sveti Jure, platit ću ti misu,
da me vole momci koji nisu.

Sveti Jure, ispod Malog Briga,
doć' ću tebi da se riješin briga.

Što si, mala, obrve navukla,
da si jača, ti bi mene tukla.

Moj dragane, da nisi baraba,
moja mate' bila bi ti baba.

Svekar leži, a svekrva reži,
dođ' vraže, oboje zaveži.

Sinoć me je pripalo u strani,
ženske gaće visile na grani.

Mene dragi 'oće da poljubi,
lanjske pure ima oko zubi.

Ja san mome dragom rekla „oću”,
od budale nisan znala što ću.

Igra kolo, prašina se digla,
biži, bona, zapraši se ona.

Ja cur'ca, majka udov'ca,
svaku večer dolaze dvoj'ca.

• NARODNE PJESME:
  Kada pu'ne sa Promine bura,
  nigdi ne moš vidit' naših cura.
  One, jadne, sidu kraj komina,
  bukarinu natoč'le vina.
  Kad in vino u glavinu tikne,
  staru majku bukaron olikne.
  I jošte joj o'sovala boga,
  šta joj nije ulila boljoga.

Curo mala, 'eli ti je zima,
vuštan nosiš poviše kolina.
Do kolina te čarape tanke,
kroz čarape vide ti se dlake.

Mitove i običaje napisat ću nekom drugom prilikom jer za to svakako ima materijala, a sada ne bih previše duljila (ionako sam već pretjerala). Za kraj ću samo iznijeti zaključak o ovim vremenima. Da, živjeli su siromašno, nisu imali gotovo ništa, hodali su gotovo goli, česti i bosi, više su bili gladni, negoli siti, od najranijega su djetinjstva teško radili. Ipak, bili su sretni. Ni na što se nisu žalili. Voljeli su život, jedni druge, one male i rijetke trenutke kada bi u kamenoj jednosobnoj kućici, u kojoj je spavalo i po desetak njih, bilo nešto malo hrane, tek jedan kruh ili čak manje, pa bi i taj jedan kruh njih desetak podijelilo i radovalo se svakome od tri zalogaja koja bi dobili od toga kruga, jer više od toga nisu imali. Ali imali su nešto, a to je već bilo više od ništa. I bilo im je dovoljno za sreću. Kultura prožeta zajedništvom, veseljem, pjesmom, vinom ostavila je na njih takav dojam da, čak i danas, pedesetak godina nakon, sa žarom u očima pričaju o tome. I znaju da su vremena bila teška, ali ipak nigdje ne spominju tugu. I kako ne čeznuti kada vidite onaj blagi osmijeh u kutu kojega je nazire ostatak jedne divne mladosti, jedne ljepote življenja, kada čujete tu notu narodnoga u starim, već pomalo drhtavim glasovima koji, iako svjesni da se život u njima gasi, ipak pričajući proživljavaju iznova, zajedno s vama koji ih slušate, sve ono što su proživljavali i prije pedeset godina pa im se, zarad toga, u očima pojavi nekakva iskra koja samo što ne progovori – to je bio život. A vi, gledajući ih i slušajući ih, osjetite njihove emocije koje naviru kroz sva osjetila i bar na trenutak u svojoj mašti više ne vidite tu sijedu, usporenu baku drhtavoga glasa, već mladu djevojku ispletene kose, punu života, kako veselo poskakuje vodeći svoje stado i pjevajući pjesme, pazeći da ju braća ili otac ne čuju. A okolo nje one kamene kućice koje stoje, baš kao i danas, ali ne oronule od vremena, već oronule od potrošnosti života u njima i od glasova koji iz njih dopiru. Eto, tako se stvara čežnja za tim vremenima u kojima nikad nisam bila, a htjela bih. I iako vizualiziram i osjećam ta vremena slušajući ove priče još od malena, svaki put želim više, svaki put želim još, i svaki put sam iznova nadahnuta i iznova zaintrigirana.

@mateakrnic :*